Nečujnim riječima pričam ti o svojoj sanjivosti.
Trudim se da upoznaš onu nesavršenu refleksivnu i čudljivu mene.
Preklinješ me da te povedem svojim nebom da osjetiš ženu i dijete mog sna.
A ja...razbijala sam i bježala od tebe samo da shvatiš da si upravo ti moja sanjivost,moje nebo,moja umjetnost,moja cesta,moje sve....

Plešem ti kroz misli.
Uhvatim svaki tvoj pogled.
Osjetim svaki tvoj osmjeh.
Skrivam te u listove svoje zelene knjige.
Skrivam se u njegovu odlasku i tada ti ne dopuštam da me vidiš.
Ali ponosno te pokazujem oblacima.
Želim te saćuvati ali odaju me njegovi tregeri na meni isto kao onaj sjaj kad prićam o njemu i suze u očima kad se sjetim njegovog odlaska.
Odaje me alkohol- a to je on najbolje znao.
Opijanje usamljenošću.
Dopusti mi da mrzim.
Dopusti mi da zaboravljam i nestajem.
Dopusti mi da moje misli plove daleko od tebe.
...i neka mi netko oprosti za svaku onu noć kad utonem u san prije nego mu poželim mirno more jer si ja ne mogu oprostiti...
Topim se u sjenama i polagano nestajem tišinom mraćnih ulica.
A ti pokušaj voljeti moju nestalnost.

Sakrila sam svoje lice od sunca na tvoje rame.
Pokušavala sam sakriti nervozu i ne pokazati da mi je stalo.
Ipak, zadrhtala sam u tvom zagrljaju.
Ponovno brišeš njegove tragove s mojih usana.
A ja polako i zaboravljam na nekog tko je sada na drugom kraju svijeta.
Upijali smo svaki kutak našeg grada.
Prićala sam ti kako sam naućila voljeti oblake.
Ipak, bilo je jednostavnije dok nisam znala kako nastaju.
On će biti moj mali frankenstain koji će upaliti svijetla.
Moj parfem na tvojim usnama.
Treperim ali neću nikad priznati.

Dali ćemo ponovno letjeti osvajajući tronove neostvarenih snova?
Možeš li se zakleti na svaki ukradeni osmjeh?
...a ipak te imam u svom džepu i ljubomorno te čuvam dok prolazim stazama neobranog cvijeća od tuđih pogleda...
...a ipak te imam u sebi i s ponosom ću te pokazivati oblacima...
Od one prve večeri - kao što si rekao uz sve moje šamare.
Kao onda u tvom zagrljaju kad sam lepršala u tvojim očima i upijala sjaj tvog osmjeha.
Na sva tvoja pitanja odgovarala sam pogledima u pod popraćenim prkosnim osmjehom iako sam znala da nećemo odoljeti.
Tišina je rijetko trajala i govorila više od tisuću riječi.
Nasilje za koje smo inače govorili da rađa nasilje taj je put izrodilo poljupcima u tami.
Znala sam da ti pripadam još od prvog dana dok sam ubijala hladnoću u tvojoj jakni.
Sve zbog predugih pogleda u oči.
Fikcije nastale u krajičku mog oka otplesale su svoj ples sna i izišle na površinu.
Prepoznala sam se u tvojoj lažnoj oštrini.
Pogledala sam naš izraz u kugli sudbine i vidjela kraj makar sam bila sve što si želio da budem.
...i jednog dana ćeš prepoznati moj pogled u igri valova kada budeš tamo na drugom kraju svijeta...
A moj zagrljaj, koji je za tebe često prečvrst, i moj osmjeh za kojeg bi bivala potplaćena bit će ti vodilja zemljama neznanim dok se opet ne vratiš...a ja ću možda i čekati na povratak sjaja najdražih mi očiju...